Od vojnog poziva do olimpijskog pokreta: Priča o Svetomiru Đukiću!
Svetomir Đukić rođen je 29. maja 1882. godine u Ražani kraj Kosjerića. Osnovnu školu završava u Valjevu, dok tri razreda gimnazije pohađa u Užicu. Posle smrti oca, kao 13-godišnji dečak odlazi u Beograd, gde završava šest razreda realke, nakon čega 1898. godine upisuje Vojnu Akademiju. Cela klasa završava školovanje godinu dana ranije, vanredno unapređena u čin potporučnika povodom venčanja kralja Aleksandra Obrenovića sa Dragom Mašin. Do odlaska na Višu vojnu akademiju 1907. godine Đukić je službovao u Valjevu pod komandom Živojina Mišića, od koga je imao priliku da se upozna sa idejom olimpizma, budući da je Mišić zajedno sa kraljem Aleksandrom Obrenovićem prisustvovao Prvim modernim olimpijskim igrama u Atini 1896. godine.
Đukić je još kao vojni pitomac iskazivao sportsku svestranost. Osim što je bio dobar trkač, vešt gimnastičar i odličan plivač, bio je i izuzetno spretan jahač i mačevalac. Takođe, pored toga što je pokazivao nadarenost za različite sportske discipline, on je bio i organizator sportskih takmičenja koja su okupljala znatan broj takmičara i gledalaca.
Osnivanjem Srpskog olimpijskog kluba 23. februara 1910. godine u Beogradu, sa Svetomirom Đukićem na njegovom čelu, ostvaren je snažan podsticaj daljem razvoju sporta u Kraljevini Srbiji i presudan uticaj na prodor olimpizma i naš zvaničan ulazak u olimpijsku porodicu. U tom periodu do izražaja dolaze organizacione sposobnosti direktora Kluba Đukića, koji manirom iskusnog sportskog radnika i diplomate sa jednim brojem svojih saradnika uspeva da pripremi odlazak naše prve olimpijske delegacije na Igre u Stokholm 1912. godine kao i prijem Kraljevine Srbije u Međunarodni olimpijski komitet. Funkciju člana MOK-a, Đukić je obavljao do 1949. godine.
Učestvovao je u balkanskim ratovima 1912-1913. godine, kao i u Prvom svetskom ratu, kada je na početku rata u činu majora srpske vojske bio komandant odbrane Ade ciganlije. Nakon završetka rata i stvaranjem nove države Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u Zagrebu je 14.12. 1919. godine osnovan Jugoslovenski olimpijski odbor. Za predsednika je izabran dr Franjo Bučar, a za potpredsednika major Svetomir Đukić. JOO nije primljen u članstvo MOK-a, jer je novonastala država nasledila već stečena prava Kraljevine Srbije.
Uprkos čestim promenama mesta službovanja u međuratnom periodu, Đukić je neprekidno podsticao razvoj olimpijskog pokreta, propagirajući olimpijsku ideju i moderni sport. Učestvovao je u organizaciji, pripremi i vođstvu jugoslovenskih sportista na Olimpijskim igrama u Antverpenu 1920, Parizu 1924, Amsterdamu 1928 i Berlinu 1936. godine. Uporedo sa aktivnostima u Jugoslovenskom olimpijskom odboru, učestvovao je na gotovo svim sednicama i kongresima MOK-a. Na jednoj takvoj sednici 1938. godine podneo je pismenu kandidaturu Beograda za organizaciju Olimpijskih igara 1948. godine. od koje su se članovi Jugoslovenskog olimpijskog odbora ogradili.
Drugi Svetski rat dočekuje u Beogradu kao penzionisani divizijski general. Na poziv Vrhovne komande kraljeve vojske u otadžbini priključio se njihovom Vrhovnom štabu. Od 1945. do 1947. godine proveo je u logoru engleskih zarobljenika u Italiji, a potom još godinu dana u logoru u Nemačkoj. Poslednje godine života proveo je u stračkom domu u Duizbzrgu u kome je preminuo oktobra 1960. godine.
Posmrtni ostaci Svetomira Đukića preneti su iz Nemačke u grobnicu u porti crkve u Ražani 19. oktobra 2002. godine uz sve vojne i crkvene počasti.